„Život je težak!“ - zapisao je Scott Peck u prvoj rečenici njegove knjige “Put kojim se rjeđe ide.“ Ova rečenica može biti zastrašujuća. Preplavljujuća i demoralizirajuća. No, odmah u rečenici iza on piše kako prihvaćanjem ove činjeice život postaje prihvatljiviji.
Osnovni je problem što život ne možemo sagledati izvana i usporediti ga s nečim što već poznajemo. Što nam, dakle, preostaje?
Ako se ne otmemo zaboravu koji nas tjera da se osjećamo poraženo i zaključimo kako je naša putanja samo nastavak mnogih prije nas koji su izgovarali i vjerovali u rečenicu s kojom sam započeo ovaj tekst - prepuštamo se boli i patnji koja slijedi iza nje. Tako živeći, negdje pred ulazak u zrelo doba zaključit ćemo kako je život zaista težak i tu ne možemo napraviti ništa.
Postoji i drugi put. Za njega je potrebna hrabrost. Hrabrost da uzmemo odgovornost u svoje ruke i započnemo sami pisati scenarij u kojem smo glavna uloga u vlastitoj životnoj putanji. U protivnom, ovo je logični slijed, biti ćemo sporedna uloga u nečijem tuđem scenariju. Gostovanje u takvom tuđem životnom scenariju sa sobom nosi težinu i osjećaj nepravde. Osobno, vjerujem da je Scott Peck, misleći na težinu života mislio upravo na činjenicu da ne prihvaćamo slobodu koju imamo u životu. Slobodu izbora. Slobodu da izaberemo odgovornost. Znam da je danas teško u istoj rečenici spojiti riječi „sloboda“ i „odgovornost“ no u tome i jest tajna odgovora. Odgovornost jest sloboda. Samo odgovorni ljudi mogu birati. Onaj koji bira jest slobodan. Onaj koji je slobodan ima vlastiti životni scenario u svojim rukama. Nije li to poanta bivanja?
Više o slobodi bivanja i kako je postići u praksi saznajte u Školi osobnog potencijala i na www.osobnipotencijal.hr