Za početak, pokušat ću termin liminalnosti pojasniti na slikovit način. Vjerujem kako je to dobar način za početi pisati o onome što mi je na umu. Dakle, zamislite atletičara koji se natječe u disciplini skok u dalj i prvi puta skače na nekom natjecanju. Stoji na početku zaletne staze. Srce mu lupa brzo i on prislanja dva prsta na vrat. Mjeri si puls. Uzbuđen je. Sklapa oči i prolazi cijelu stazu u mislima. I onda počinje trčati. Najbolje i najbrže što može. Na samom kraju zaletne staze, tik pred crtom koja označava kraj zaleta on se odražava i jedno vrijeme leti zrakom. Te dvije ili tri sekunde leta taj je skakač u zoni liminalnosti. Nije više na zaletnoj stazi a nije još doskočio. U međuprostoru je. Kada nogama dodirne pijesak on je ponovo na čvrstom tlu. Na novome je mjestu. U novom iskustvu. Doskočio je.
U antropološkom smislu, liminalnost (izraz je nastao od latinske riječi limen, što znači – prag) znači „srednje stanje,“ u kojem više nismo u prošlom stanju (u primjeru skakača u dalj to je trčanje po zaletnoj stazi) niti smo još ušli u novo iskustvo (skakač u dalj još nije doskočio).
Ako se odmaknemo od atletike i liminalnost pogledamo u smislu odnosa prema nama samima, situacijama u kojima se nalazimo i koje nam se tek imaju desiti , što vidimo? U ovom „srednjem stanju“ mi prelazimo iz jednog iskustva u drugo. U tom prelaženju ostavljamo neka stara iskustva iza sebe i hrlimo k novima. Možemo to zamisliti i kao proces ljuljanja između starog i novog u nama. Staro još nismo napustili a novo još nismo susreli. Pozicija je to u kojoj kao da lebdimo. Zapravo smo u stanovitom stanju praznine iz čije se dubine kreira neko novo iskustvo za nas. Liminalnost možemo promatrati barem u tri razine: kod pojedinaca, grupa ili cijelog društva. Kažem, barem tri, jer, sigurno ima još ljudskih relacija u kojima se pojavljuje ovaj fenomen. U ovom kratkom tekstu ću se fokusirati na razinu pojedinca. Koji su to trenuci u kojima se pojavljuje liminalna faza? Situacije su to u kojima nas naše prijašnje iskustvo ne može u potpunosti podržati. To može biti neki gubitak; kao naša bolest, bolest drage osobe, smrt drage osobe ili jednostavno emotivni gubitak nekoga/nečega s kime/čime smo povezani. Liminalnost se pojavljuje i kod sasvim pozitivnih iskustava kao što je, na primjer, rođenje djeteta, promocija na poslu, ulazak u brak ili vezu, svi (pozitivni) izazovi koji se pojavljuju u našim životima prvi puta. Zašto navodim izazove ili događaje koji se dogode prvi puta a ne drugi, peti ili deseti puta? Zato jer kada imamo događaje i/ili izazove koji su ponavljajući, mi već imamo to iskustvo i drugačije reagiramo. Djelujemo kroz reakcije koje imaju postojeću referentnu točku – već proživljeno iskustvo istog ili sličnog koje je već pohranjeno u našoj memoriji.
U ovom tekstu ću se usmjeriti na onu vrstu liminalnosti koju donosi gubitak. Razlog je taj što sam svjedok jednog takvog gubitka dok pišem ovaj tekst. Naime, prije tjedan dana sjedio sam s prijateljem. Jednim od tri najbliža. U tom smo trenutku obojica imali očeve. Ponovo ćemo se susresti za nekoliko dana. On će biti bez oca jer mu je otac u međuvremenu preminuo. Dakle, ja više neću sresti iskustveno istu osobu. Bit će on fizički isti, govorit će istim jezikom i imati iste kretnje no on će biti u sasvim novom iskustvu. Iskustvu koje je došlo kroz šok na koji se nije mogao pripremiti. Taj moment saznjanja o očevoj smrti (pa čak i prije, od trenutka kada je osvijestio da je fizička smrt njegova oca neminovna) početak je liminalne faze za njega. I ona će trajati neko vrijeme. I treba trajati. U njoj je od ključne važnosti podrška koju osjeća. Unutar sebe i iz okoline.
Podrška, kao takva, dolazi iz našeg iskustva, od naših prijatelja, našeg znanja, vjerovanja, osjećaja pripadnosti obitelji ili nekom društvu i sl. Podrška koju imamo nosi nas kroz ovaj liminalni proces. Naša vjerovanja, iskustvo, znanje i pozitivna okolina naši su suputnici. Što je ta podrška jača i što smo je svjesniji, to kroz prostor liminalnosti lakše integriramo novo iskustvo prema kojem idemo. U primjeru mog prijatelja, očevom smrti on je postao najstariji muškarac u obitelji. A ta pozicija nije i ne može biti ista s pozicijom sina. Trebat će mu vremena da se smjesti u toj novoj ulozi. Sve će kroz neko vrijeme sjesti na svoje mjesto. Kroz ovakve gubitke i praznine koje se pojavljuju nakon njih, mi zapravo rastemo kao bića. Dobivamo snagu integrirati sve više u našem životu. Sama percepcija života se mijenja. Stara uvjerenja se povlače pred novim vidicima. Mirnijim, zrelijim vidicima.
Na kraju krajeva, svi prolazimo kroz liminalne faze, i to ne samo jednom u životu. Ako se radi o nekom gubitku, bol i patnju koja izlazi iz te boli ne možemo izbjeći. Ono što možemo, jest biti svjesni svog mjesta, svojih slabosti i snaga. I svojeg potencijala! Možemo izabrati prihvatiti sebe u životu i svoju priču graditi malo hrabrije nego jučer. Možemo pozornije gledati i slušati. Možemo, kao skakač u dalj s početka ovog teksta, biti svjesni da možemo letjeti. Barem te dvije ili tri sekunde. Dok ne doskočimo u novo iskustvo. I vremenom ga ponovo nadogradimo. Svjesni podrške koju imamo.