Poveznica osjećaja krivice i osjećaja stida je jaka. Iako su različiti osjećaji, rijetko se pojavljuju odvojeno. No, razlika postoji. Ona se prije svega ogleda u činjenici da je krivnja usmjerena na stvari koje je osoba već uradila, znači usmjerena je na prošlost, na radnju koja je napravljena. Stid je u osobi. Osoba koja ima osjećaj stida, vrlo vjerojatno ima i krivnju negdje blizu. Prije svega, krivi sama sebe jer si ne dopušta ili je u nemogućnosti živjeti kako očekuje od sebe same. I jedan i drugi pojam, i krivnja i stid, sadrže u sebi ideju „lošeg“. Kod krivnje to „loše“ proizlazi iz nečega učinjenog ili neučinjenog a kod stida to se „loše“ odnosi na samoočitovanje. Na vlastito postojanje i bivanje. Bazično značenje pojma “loše“ leži u nesposobnosti, nemogućnosti ili neadekvatnosti osobe da se uklopi u nešto, bude u nečemu ili nekome dorasla. Kod krivnje se ta neadekvatnost odnosi na vanjski svijet. Kod stida se neadekvatnost odnosi na „unutra“, na vlastito biće. U ljudskom iskustvu dva su načina na koje se može doživjeti „loše“. Oba su načina povezana s granicama ljudske percepcije.
Kako bi ovu situaciju slikovito prikazao, harvarddski znanstvenik Ernest Kurtz, poslužio se metaforom igrališta za američki nogomet. Na tom igralištu postoje dvije vrste granica (u ovom slučaju označenih linija). One duže označavaju out linije i igrači ih ne smiju prijeći s loptom za vrijeme utakmice. Ako ih pređu, lopta se dosuđuje protivničkoj momčadi. One kraće granice ujedno označuju i gol liniju i igračima je cilj prijeći ih s loptom. Za vrijeme utakmice, u žaru borbe, ako prijeđe out liniju, igrač se osjeća loše zbog toga što je to učinio, što je prešao granicu. Njegova će momčad zbog toga biti kažnjena. To je „loše“ i igrač zbog toga osjeća krivnju. Za razliku od out linije, kod gol linije je „loše“ ako je igrač, odnosno momčad ne prijeđe za vrijeme utakmice. Ne prelaženje gol linije ujedno znači i nepostizanje cilja. To je, sportski gledano, neuspjeh koji podiže sram. Jednostavno, zacrtani cilj nije postignut. Momčad i svaki igrač zasebno nisu bili dovoljno dobri.
Dakle, krivnja ukazuje na kršenje i prelazak preko pravila a stid na nedostatak postizanja očekivanog (Kurtz, 2007). Ovu razliku možemo i jasnije prikazati kroz tri usporedbe krivnje i stida:
- Krivnja je rezultat neke vrste nasilja, transgresije kod nečega što osoba učini
- Stid je rezultat nemogućnosti bivanja na način na koji osoba to priželjkuje
- Krivnja je zabrinutost zbog nečega učinjenog pri čemu su prekršena pravila
- Stid je samoočitovanje, način na koji se osoba doživljava u odnosu na potrebe, ciljeve i okolinu
Krivnja se pojavljuje kao rezultat procjene dobrog i lošeg, dopuštenog i nedopuštenog te na osjećaju straha od kažnjavanja zbog učinjenog. Stid se pojavljuje kao osjećaj neadekvatnosti i bezvrijednosti. Postoji jak osjećaj da nikada nije „dovoljno dobro“ te da će zbog takve situacije osoba biti sigurno odbačena. Osjećaj krivnje može biti adekvatan do one mjere do koje procijenimo da smo povrijedili drugu osobu. Ovaj osjećaj može ući u prostor patologije kada ta povreda, zbog koje osoba osjeća krivnju, zapravo nije stvarna a doživljaj se zasniva na introjektu. Patološki, odnosno, asocijalni poremećaj je kada osoba ne osjeća krivnju a učinila je drugome realnu povredu. Osoba izbjegava osjećaj krivnje tako što ne djeluje na osnovu impulsa koji dolaze od nje. U takvoj situaciji ona žali sebe i doživljava se nesposobnom. Nerijetko je tako vidi i okolina. Ovo ne-činjenje i upadanje u osjećaj inferiornog položaja naziva se mreža stida i krivice (Yontef, 1993).
Yontef govori kako se doživljaj krivnje ne koristi kako bi se izbjegao osjećaj stida, a doživljaj stida kako bi se izbjegao doživljaj krivice. Stid i krivnja se mogu bazirati na zrelom i asimiliranom doživljaju sebe, koji je autentičan ili je temeljen na introjektima koji za posljedicu imaju neautentične reakcije. Znači, reakcije stida i krivnje mogu biti razumne ili nerazumne, bazirane na asimilaciji ili introjekciji. Krivnja se ne pojavljuje uvijek samo kao osjećaj da smo uradili nešto loše u prošlosti, već i kao strah da će nas sustići kazna za nešto što ćemo tek napraviti u budućnosti jer ne poštujemo pravila koja su drugi postavili (Yontef, 1993). Doživljaj kazne za stvari koje ćemo tek napraviti generira strah od toga da će nas okolina zbog tog budućeg čina odbaciti a u mnogo manjoj mjeri je taj osjećaj temeljen na osjećaju osobne odgovornosti. Ovakva situacija je najčešće povezana s borbom u odnosu s „drugim“, posebno ako je taj „drugi“ autoritet u odnosu na nas.