Ako padnemo u zaborav koji nas priječi da vidimo cjelinu, vlastitu cjelovitost i cjelovitost svijeta oko nas - lagano ćemo (sebi sasvim opravdano) krenuti u etiketiranje situacija, ljudi oko nas i nas samih. To je put kojim se krećemo skoro neprimjetno. Niti ne shvatimo da postepeno ulazimo u osuđivanje sebe i drugih. Ako ne uključimo svijest (ono što se dešava) i svjesnost (ono što ćemo tom svijesti napraviti) vidjet ćemo samo jedan dio cjeline i prihvatiti ga kao cjelovitost. To je zaborav. Dio zamijeniti za cjelinu. Biti ćemo uvjereni da smo loši, nesavršeni, lijeni, sebični. Ili će to biti netko iz naše okoline. Kreirat ćemo ladice i svrstavati ljude, događaje i situacije u njih. Sve što činimo - činiti ćemo s naporom i teško vidjeti smisao. Kako u današnjem vremenu povjerovati da postoji ravnoteža izvan etiketiranja?
Možda nam u tome može pomoći pogled na igru male djece koja još nisu razvila ego mehanizme. Ako pažljivo promotrimo moći ćemo vidjeti kako između njih zapravo nema kompetitivnosti, kako ne postoji neki cilj koji moraju doseći i kako su savršeno uronjeni u vlastito iskustvo - u ovdje i sada. U tom trenutku ta mala djeca samo – jesu. I ništa više.
Pogled na takav trenutak i svjesnost da se i mi odrasli možemo prisjetiti i osjetiti cjelinu, otrgnuti od zaborava, može izmamiti osmijeh u kutu usana. Ima nade za življenje života u ravnoteži, zar ne?
コメント